Galib Šljivo rođen je 15. septembra 1933. godine u selu Brčigovu, općina Rogatica u porodici rudara, jamskoga kopača, Muhameda Šljive i Šerife rođene Alić. Otac mu se četiri puta ženio. S prvom ženom nije imao djece, s drugom je imao kćerku Šeherzadu, trećom kćerku Muniru, a od četvrte sinove Galiba i Mustafu. Koliko je akademiku poznato u Brčigovu su živjele tri porodice Šljivo, u stvari tri brata: Abdulah, Muhamed i Jakuf. Najmlađi Jakuf bio je najutjecajniji i najbogatiji čovjek u selu. Posjedovao je dućan i vodenicu, a uz to bio je vrstan zidar klesanim kamenom. Zbog svog zidarskog umijeća zaposlen je kao zidar na željeznici, gdje je sa svojom desetinom održavao ispravnost željezničkih mostova na relaciji Sarajevo-Višegrad. Ugledni i autoritativni Jakuf bio je muhtar sela. Najstariji Abdulah bio je majstor dunđer, zidao je i popravljao kuće, imao je dućan, ali se ponajviše bavio poljoprivrednim poslovima. Galibov otac Muhamed, pak, radio je u rudniku Kukavica i obrađivao manje poljoprivredne površine, od čega je izdržavao svoju porodicu. Koliko se akademik sjeća, on, otac, majka i brat živjeli su oskudno. Do nepune pete godine života Galib je živio u Brčigovu s porodicom. Nesrećenim slučajem otac mu je poginuo u rudniku i iza sebe ostavio nezbrinutu porodicu sa lošim imovinskim stanjem, imali su jedino kravicu – bušu. U takvim oskudnim uvjetima za život majka mu se odlučila preudati, a prije udaje, s obzirom da ga očuh Šerif Polutak nije htio prihvatiti u krug svoje porodice, jer je i on iz prvog braka imao tri odrasle djevojčice, jedino rješenje našla je da starijeg sina Galiba smjesti u Vakufski dom u ulici Čadordžina broj 48 u Sarajevu. Te adrese akademik se još uvijek sjeća. Porodična kuća u Brčigovu ostala je pusta i nikada više nije obnovljena. Maloljetnog Galiba od 1939. do 1945. godine niko nije posjećivao. Naime, odmah na početku Drugog svjetskog rata (1941), porodica Polutak izbjegla je iz Goražda i kao muhadžiri smjestila se na poljskom imanju Reufbega Đonlagića u Dobropolju kod Tešnja, gdje je ostala do kraja rata (1945.).
Galib Šljivo je iz Vakufskog doma u Sarajevu završio redovno obrazovanje: osnovnu školu, prvi razred građanske škole, nižu gimnaziju i učiteljsku školu. Bio je uspješan đak. Odmah po završetku učiteljske škole krajem juna 1950, dobio je rješenje o prvom postavljenju za učitelja, što je podrazumijevalo i sve novčane prinadležnosti, bez obzira što je školska godina počinjala 1. septembra. Dakle, Galib Šljivo je sa nepunih 17 godina života otpočeo svoju pedagošku karijeru. Po završetku školovanja prijavio se dobrovoljno za radnu akciju na izgradnji Azotare u Goraždu. Sjeća se da je to, između ostalog, učinio kako bi dobio novo radničko odijelo s kojim je mogao početi raditi u školi (radilo se o plavom radničkom odijelu koje su dobijali učesnici dobrovoljnih radnih akcija). Učiteljsku karijeru započeo je u selu Maglajci (srez Bosanska Dubica) školske 1950. /1951. godine. Ostao mu je u sjećanju prvi radni dan, kada se po tadašnjoj praksi prijavio Mladenu Misavljeviću, sreskom povjereniku za prosvjetu, koji ga je upitao: „Šta želiš ti mali?“, jer je bio mali rastom. Kad je Galib promucao da je on novi učitelj i pokazao mu diplomu, povjerenik je ustao i s njim se lijepo rukovao, a potom mu osigurao konja za jahanje i pratnju do sela. U školi je zatekao petrolejku lampu, bez cilindra, drveni krevet sa slamaricom, jedno ćebe, te bure koje je služilo za loženje vatre. Škola se sastojala od učionice, ulaza i manje prostorije koja je bila namijenjena za učitelja. U učiteljsku sobu jedva je stao drveni krevet, stočić i manja peć bubnjara. Međutim, mladom učitelju Galibu to nije smetalo, ali se zarekao da će svoje obrazovanje nastaviti, makar to bilo i vanrednim studiranjem. U to vrijeme bilo je teško takvo nešto i pomisliti, a još teže ostvariti, jer je nedostajalo učitelja po selima, a on je želio da se doškoluje i dobije radno mjesto u gradu. To nije bilo ništa neobično, s obzirom da je djetinjstvo proveo u Sarajevu u domu, gdje graje i smijeha nikada nije nedostajalo. Međutim, Galibove želje i stvarnost nisu se podudarale, jer je naredne školske godine nastavio raditi u petorazrednoj Osnovnoj školi u selu Orahovi (srez Bosanska Dubica), u kojoj je predavao petom razredu. Bilo je to doba kad su se postupno uvodili peti, šesti i viši razredi, ukoliko je postojao učitelj koji je redovno završio učiteljsku školu. Pošto je postigao dobar uspjeh sa učenicima, na kraju školske godine obratio se molbom Ministarstvu za obrazovanje Narodne Republike Bosne i Hercegovine da se premjesti u neku sarajevsku osnovnu školu. Udovoljeno mu je tako što je upućen u srez Foča, gdje je raspoređen u selo Toholji u kojem je samo prenoćio. Naime, tu večer kada je došao u selo upala je zaostala četnička grupa zbog čega se silno uplašio i odmah vratio u Foču. Potom je bio raspoređen u Osnovnu školu u selu Slatina, gdje je proveo školsku 1952. / 1953. godinu. U Slatini se posebno istakao odličnim uspjehom učenika kojima je predavao, upravljanjem školom i uređenjem okoline, zbog čega je jedini od prosvjetnih radnika u srezu Foča bio nagrađen novčanom nagradom od 4.000 dinara. Nakon dvije godine uspješnog nastavnog rada stekao je uslovt za polaganje stručnog učiteljskog ispita, koji je položio u januara 1954. godine u Učiteljskog školi u Sarajevu. Tako je postao ne samo najmlađi učitelj sa redovnom učiteljskom školom, nego i najmlađi učitelj koji je prije odsluženja vojnog roka položio učiteljski stručni ispit. Dotadašnji njegov rad u školi nadzornici su ocjenjivali sa najvećim ocjenama. Od 1. septembra 1953. do 31. avgusta 1954. godine, u sklopu služenja vojnoga roka, završio je Školu rezervnih oficira zemaljske artiljerije, nakon čega je dobio čin artiljerijskog potporučnika. Jako ga je zanimala vojna nauka. Marljivo je slušao predavanja, a posebno mu je godila vojna disciplina. Uvjerio se da je za svaki uspjeh neophodno pridržavati se reda, izvršavanje zadataka i nepogrešivi raspored poslova u toku dana. Toga se Galib pridržavao cijelog života. Kao direktor škole insistirao je na strogom redu u školi, pa je uveo i radna odijela za učenike, nastavno osoblje i sve koji nešto rade u školi. Higijena i disciplina u školi odgovarala je i roditeljima. Saradnju sa roditeljima pojačao je uvođenjem Internih đačkih knjižica u koje su evidentirane sve aktivnosti učenika. Po odsluženju vojnog roka nije ni pomišljao da se vrati u srez fočanski, pa se obratio sreskim odborima u Brčkom i Bijeljini za radno mjesto. Sreske vlasti izašle su mu u susret, pa je školsku 1954. /1955. proveo kao učitelj u Osnovnoj školi Ulice (srez Brčko). Školske 1955. / 1956. radio je u Petorazrednoj osnovnoj školi Brka (srez Brčko), a šk. 1955. / 1956. godine u Osnovnoj školi Donja Bukovica (srez Bijeljina). Tokom rada u Ulicama upoznao je Stanu Pavlović, nastavnicu razredne nastave sa kojom je zasnovao porodicu. Međutim, u Galibu je i dalje tinjala želja da nastavi sa doškolovanjem. Čim mu se ukazala prilika (ak. 1956. / 1957.) upisao se na nastavnu grupu istorija i geografija na Višoj pedagoškoj školi u Sarajevu.
Upornost kojom je pristupio svom doškolovanju bila je zaista neshvatljiva. Ne samo da je ispite davao redovno, nego ih je polagao sa najvišim ocjenama. Pri tome, od skromne nastavničke plate kupovao je stručne knjige. Posebno mu je u Sarajevu pomogao antikvar Bučuk koji je nabavljao knjige koje se nisu mogle naći u redovnoj prodaji. Više prosvjetne vlasti u srezu nisu zabranjivale da ide na ispite, ali nisu na to ni rado gledale. Nije se tako olahko odobravalo odsustvovanje sa nastave. Ne jednom se desilo da je imao zakazan ispit u 9,00 sati i tada je, iz Donje Bukovice (20 km udaljene od Brčkog) morao poslije popodnevne smjene krenuti u Brčko, pješke doći u Brčko, pa vozom do Sarajeva cijelu noć putujući, stići u Sarajevo oko 8,00 sati, onda na Pedagoškoj školi polagati ispit i odmah u 12,00 sati na voz do Brčkog, a odatle pješke 20 km u Donju Bukovicu kako bi narednog dana bio na nastavi: dakle samo jedan radni dan. Na Pedagoškoj školi, na grupi istorija i geografija tada je trebalo položiti 24 ne tako lagana ispita. Prema vanrednim studentima profesori su imali nepovjerenje. „Desilo se meni“, sjeća se akademik, „kada sam polagao Geomorfologiju, i odgovorio na sva pitanja, profesor se zamislio i upitao: Koju ste srednju školu završili? Kad je čuo odgovor učiteljsku, onda je zatražio da nađem udžbenik za srednje škole od Petkovića, Geomorfologija da naučim i tek tada mi je upisao najvišu ocjenu“. Studije je uspješno okončao za dvije godine 24. septembra 1958. godine i stekao zvanje nastavnika istorije i geografije. Vanrednim studijem, ulažući vlastita novčana sredstva u njemu se rasplamsala još veća želja za školovanjem. Studije je želio nastaviti na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, ali su odbili da mu priznaju četiri semestra koje je proveo u Pedagoškoj akademiji. Beogradski Filozofski fakultet, pak, priznao mu je semestre, ali ne i ispite, što je bilo razumljivo. Galib je odmah prionuo na učenje i za dvije godine položio sve ispite i stekao zvanje profesora istorije. Nevjerovatnom upornošću i svojim uspjehom stekao je ugled među kolegama. Od školske 1957. / 1958. do 31. augusta 1961. godine radio je na mjestu direktora Osmogodišnje škole u Brezovom Polju, srez Brčko, gdje je ujedno predavao istoriju i geografiju. Za to vrijeme uspio je da ova škola bude jedna od škola koje su prednjačile po uspjehu učenika na srezu brčanskom, a vanrednim novčanim sredstvima osigurana je nabavka najmodernijih u to vrijeme audio-vizuelnih sredstava, pa čak i televizor, u brčanskom srezu. Vanbudžetskim sredstvima osigurao je i izgradnju školske kuhinje. Dodatna sredstva je osigurao izvođenjem dobrovoljnog rada na branju kukuruza na Državnom poljoprivrednom dobru u Račinovcima, sakupljanju ljekovitog bilja i puževa. Iz tih sredstava kupljen je i televizor, koji je bio prvi televizor u jednoj školi. Za ove izvanredne rezultate dobio je najviše priznanje na brčanskom srezu i to tri uzastopne godine. Po zadatku je od 1. septembra 1961. do 31. augusta 1963. godine bio je direktor Osmogodišnje škole u Orašju. Poslije završetka Filozofskoga fakulteta, u zvanju profesora, postavljen je 1. septembra 1963. na mjesto direktora novoosnovane Gimnazije, a potom direktora Školskoga centra u Orašju, gdje je predavao i istoriju. Posebno se angažirao na podizanju nove zgrade Gimnazije. Cijelo ljeto proveo je na gradilištu. U tome je imao nesebičnu podršku građana Orašja i susjednih naselja. Nimalo nije bio lahak zadatak da okupi nastavni kadar, jer mu je prilikom izdavanja dozvole za rad Gimnazije izričito naređeno da mora osigurati fakultetski obrazovan kadar i to za sve predmete. Bez izdašne pomoći rukovodećih ljudi u općini, nije mogao ostvariti ovaj zadatak. U Gimnaziji u Orašju uskoro su bili zaposleni i po koji magistar nauka, pa i doktori nauka, računajući i direktora Galiba Šljivu. Nema nikakve sumnje da je to bila srednja škola koja je imala najstručniji profesorski kadar, a uskoro se to pokazalo i sjajnim uspjesima učenika. Učenici ove škole u periodu 1970-1975. godine bili su jedini srednjoškolci u Bosni i Hercegovini koji su ekskurzije izvodili u skoro svim državama Evrope. Sredstva za te namjene osiguravali su vanškolskim aktivnostima i prihodima koje su ostvarivali u radionicama u školi. Novcem od tih poslova uvedeno je centralno grijanje i kupljena tri automobila za školu. Šljivo Galib, možda je među vrlo rijetkim, ako ne i jedini, koji je studirajući uz rad, bez finansijske pomoći državnih institucija, završio za dvije godine Višu pedagošku školu u Sarajevu. Potom, opet uz rad, položio sve ispite na studijskoj grupi historija na Filozofskom fakultetu u Beogradu (1963). Njegovoj upornosti nije bilo kraja. Uvjeren je bio da to nije krajnji domet njegovih mogućnosti. Često je govorio: „Kad mogu drugi, mogu i ja“. To se posebno vidi iz razgovora koji je vodio sa prof. dr. Radovanom Samardžićem, u prisustvu dr. Hazima Šabanovića kojeg do tada, izuzev iz literature, nije poznavao, prilikom predaje zahtjeva za upis na postdiplomske studije. Pošto je prof. Samardžić utvrdio da ispunjava sve uslove za postdiplomske studije, pokušao mu je ukazati na sve teškoće vanrednog studiranja postdiplomskih studija, ističući da su one isključivo namijenjene onima koji već rade na fakultetima i naučnim institutima, uglavnom u univerzitetskim centrima, da je Orašje malo mjesto, da nema ni arhiva ni naučne biblioteke i da ne može sa ličnim primanjima srednjoškolskog profesora finansirati povećane izdatke kao što su rad u svjetskim arhivima i bibliotekama, i sl. Dodao je i to da su obaveze postdiplomskih studija prevelike i da se ne mogu ispuniti vanrednim studiranjem, dakle, uz obaveze na radnom mjestu. Pošto je pažljivo saslušao profesora, koga je izuzetno cijenio, snishodljivo ga je upitao da li ispunjava uslove koji se traže konkursom, pa kad mu je profesor odgovorio da formalnih prepreka nema, odgovorio mu je: „Ja hoću da studiram, a neka profesori prema meni, kao vanrednom studentu, budu strožiji i u zahtjevima i na ispitu u odnosu na druge postdiplomce#“. U to se umiješao dr. Hazim Šabanović, svakako kao Bosanac polaskan njegovom upornošću i dodao: „Eto, vidiš Radovane, takvi smo mi Bosanci. Nas krasi upornost. Kad nešto naumimo to ćemo i ostvariti“. Svakako da je profesor Samardžić bio u pravu kad mu je podrobno obrazložio teškoće na koje nailaze studenti postdiplomci, jer u to vrijeme (1969.) i nije bilo vanrednih studija na trećem stepenu. Za njega je bila olakšavajuća okolnost što se nastava za postdiplomce odvijala u kasnim popodnevnim ili večernjim satima, odnosno subotom, pa je bilo moguće prisustvovati predavanjima da se ne prekida redovno radno vrijeme u školi. Biblioteka Filozofskog fakulteta u Beogradu bez ikakvih zapreka stavljala je raspolaganje studentima potrebnu literaturu, što im je bila neizmjerna pomoć. Činjenica da je Orašje bilo autoputem od Beograda udaljeno samo 146 km, ublažavala je teškoće prof. Šljivi prilikom redovnih i vanrednih odlazaka u Beograd. Vanredne studije međutim, nisu sprječavale Galiba da s velikim uspjehom izvršava svoje obaveze na radnom mjestu. Izuzev poslova i radnih zadataka direktora, istovremeno je održavao i po deset časova nastave istorije, nekada logike. Prvi je u Bosni i Hercegovini pod jednim krovom sastavio gimnaziju i školu učenika u privredi i tada se ta škola zvala Srednješkolski centar. Tim pravcem poslije su krenule i druge srednje škole, razumije se u manjim mjestima. Srednjoškolski centar u Orašju ubrajan je među najuspješnije srednje škole u Bosni i Hercegovini. To su dokazivali učenici ove škole, koji su studije na fakultetima u Novom Sadu, Osijeku, Beogradu, Tuzli, Sarajevu i Zagrebu na vrijeme završavali. Uz silna naprezanja Galib Šljivo je 15. maja 1972. godine za tri godine položio prijemni ispit, svih osam ispita, odbranio magistarski rad „Klek i Sutorina u XIX vijeku“ i okončao postdiplomske studije na Filozofskom fakultetu u Beogradu. Završetkom studija dobio je akademski stepen magistra filozofskih nauka. Poslije ovog izvanrednog uspjeha, koji ni on sam nije predviđao, s obzirom da niko od ostalih sedam postdiplomaca nije uspio završiti studije prije njega, više ga niko nije mogao odgovoriti od nastavka karijere, pa je nastavio naučno-istraživački rad na naučnom projektu „Odnos Austrije prema pokretima u Bosni i Hercegovini sredinom XIX vijeka“. Ni tada Samoupravna zajednica nauke Bosne i Hercegovine nije usvojila njegovu molbu da finansijski pomogne ovaj značajni projekat. Galib se međutim, nije žalio na takvu odluku, ali je sa još većim žarom pristupio ostvarenju tog cilja. Bilo je to vrijeme kada je dane i noći provodio nad pisaćim stolom, obilazio arhive i biblioteke. Ljetni odmor je provodio za pisaćim stolom od ranih jutarnjih sati, često probdjevši cijelu noć radeći na projektu. Tako je na istom fakultetu u Beogradu, 15. januara 1975. odbranio doktorsku tezu „Politika Austrije prema pokretima u Bosni i Hercegovini sredinom XIX vijeka“ i stekao akademski stepen doktora istorijskih nauka. U sredini u kojoj je živio, taj njegov poduhvat skoro da je ostao nezapažen. To ga nije pokolebalo, još više se oduševio istorijskom naukom, istorijom Bosne i Hercegovine, pa je nastavio naučno-istraživački rad sa jasno zacrtanim ciljem da do detalja istraži ovo izuzetno važno razdoblje u Bosni i Hercegovini. I nije pogriješio. Po okončanju doktorskih studija odmah je odlučio da rukopise, magistarski rad i doktorsku tezu, pripremi za štampu i učini dostupnim svim građanima Bosne i Hercegovine. Sarajevska „Svjetlost“ je odbila da štampa magistarski rad, ali je prihvatila doktorski rad pod naslovom „Omer-paša Latas u Bosni i Hercegovini 1850-1852.“. Filozofski fakultet u Beogradu je predložio, a autor prihvatio, da se magistarski rad „Klek i Sutorina u međunarodnim odnosima 1815-1878. godine“ objavi u seriji uspješno odbranjenih magistarskih radova tog fakulteta. Tako su obje ove monografije objavljene 1977. godine, ali, začudo, skoro šutke, iako je Omer-paša Latas u Bosni i Hercegovini 1850-1852. godine, štampan u čak 2.000 primjeraka i vrlo brzo rasprodan sa izuzetno pozitivnim stručnim ocjenama. U praksi tog vremena bilo je da se autori naučnih djela pogotovo doktorskih disertacija nagrade nekom od državnih nagrada, ali Galib to nikada nije doživio. Nije se raspitivao i nikad neće ni saznati zašto. Po završetku postdiplomskih studija, uskoro je započeo nastavni proces na Pedagoškoj akademiji u Banjaluci. Akademske 1972. / 1973. izabran je u zvanje profesora više škole na Pedagoškoj akademiji u Banjaluci i u svojstvu spoljnjeg saradnika predavao predmete: Opšta istorija starog i srednjeg vijeka, Istorija jugoslavenskih naroda u starom i srednjem vijeku i Metodiku nastave istorije. Od 1. aprila 1977. godine stalno je zaposlen na Pedagoškoj akademiji u Banjaluci u zvanju profesora više škole na nastavnim predmetima: Opšta istorija novog vijeka i savremenog doba, Istorija jugoslovenskih naroda novog vijeka i savremenog doba i Metodika nastave istorije. Godine 1991. godine reizabran je na Pedagoškoj akademiji u Banjaluci u zvanje redovnog profesora univerziteta za predmete: Opšta istorija novog vijeka sa suvremenom istorijom i Metodika nastave istorije. Nadao se da će do kraja života, a najranije do navršenih 70 godina života, predavati istoriju na Pedagoškoj akademiji, ali je na veliko iznenađenje sa nepunih 58 godina penzionisan, čemu se najmanje nadao. Po dolasku u Banjaluku, kao tada jedini doktor istorijskih nauka u Bosanskoj krajini i Banjaluci, prionuo je da se osnuje Institut za istoriju Banjaluka. U toku 1979. godine vodio je organizacione poslove za osnivanje Instituta za istoriju u Banjaluci. Naišao je na povoljan prihvat te ideje kod općinskih organa Banjaluke. Nesebičnu podršku pri osnivanju pružio mu je i Institut za istoriju Sarajevo, u stvari njegov tadašnji direktor Nikola Babić. Osim rješenja o osnivanju, direktora i početnih finansijskih sredstava, Institut za istoriju Banjaluka nije imao ništa više. Zbog toga je bilo sumnjičenja. Samo direktor je bio uvjeren da će Institut uskoro ostvariti uslove koji su se tražili od naučne ustanove. I bio je u pravu. Tako je Institut za istoriju u Banjaluci počeo sa radom 1. novembra 1979, a Galib je bio njegov prvi direktor, u stvari neprekidno prvih deset godina rada. Uz pomoć SO Banjaluka i Univerziteta „Đuro Pucar-Stari“, za dvije godine, Institut za istoriju Banjaluka ispunio je potrebne uslove koji su traženi za upis u Registar naučnih ustanova Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine. Od tada, SIZ nauke Bosne i Hercegovine finansirao je 15% od predračuna za svaki naučni projekat pojedinačno, dok časopis Istorijski zbornik koji je Institut izdavao jednom godišnje nikada nije finansiran. Uskoro je Institut za istoriju Banjaluka stekao ugled među institutima za istoriju u SFR Jugoslaviji. U okviru rada Instituta, Galib se posebno angažirao na naučnom projektu Istorija Bosne i Hercegovine u zadnjih sto godina osmanske uprave. Kao i svi naučni i stručni radnici, i on je redovno na kraju godine podnosio izvještaj o ostvarenju naučnih zadataka. Poslove direktora obavljao je uredno. Već 1985. objavio je monografiju „Bosna i Hercegovina 1813-1826“ i za 1986. godinu nagrađen je Republičkom nagradom za nauku, prvi od historičara u Bosni i Hercegovini koji je dobio tu nagradu. Uz tu monografiju, priredio je i zbirku građe za taj period, obima 850 strana, ali ona nije do sada objavljena. Nijedan od istoričara u Bosni i Hercegovini nije to ni pokušao, odnosno da uz svoju monografiju priredi i historijsku građu koja mu je služila pri izradi monografije. Institut za istoriju Banjaluka pod njegovim rukovođstvom organizirao je nekoliko naučnih i međunarodnih skupova, među kojima i „Veleizdajnički proces u Banjaluci“ (1986.). U pripremi održavanja tih skupova, direktor je bio nosilac organizacionih poslova, ali je i podnosio naučne radove. Kada mu je 15. jula 1992. prestao radni odnos u Institutu za istoriju Banjaluka, već je obavio pripreme za održavanje naučnih skupova: „O pokušaju Huseinbega Gradaščevića da ostvari autonomiju Bosne i Hercegovine u okviru Osmanskog carstva“, „400 godišnjica Ferhadije džamije u Banjaluci“ i „Historija Banjaluke u tri toma.“ Početkom 1992. godine ovi projekti bili su u fazi realizacije: osigurana su novčana sredstva, urađeni projekti za prvu godinu rada, i uopće nije bilo prepreka da se izvedu po dinamici izvedbenih projekata. Nepredviđeno, projekti su odmah zaustavljeni bilo zbog osipanja naučnog kadra, nesnalaženja u nagovještaju nemilih događaja, ili rata, ili prestankom rada Instituta za istoriju Banjaluka. Do tada, kad se ukratko svede rad Instituta, onda je to bilo „zlatno doba Instituta za istoriju Banjaluka“. Najvećim dijelom zalaganja direktora, Institut za istoriju Banjaluka ostao je upamćen kao vrlo uspješan u svom dvanaestogodišnjem radu. Uporedo sa pedagoškim radom dr. Galib Šljivo se neprekidno bavio radom na naučnoistraživačkim projektima. Ostvarujući naučnoistraživačke poslove, Galib je prvo dobio naučno zvanje viši naučni saradnik, a od 1984. godine i najviše naučno zvanje naučni savjetnik, što je odgovaralo zvanju redovnog profesora univerziteta. U stvari njegov rad na naučnim projektima je najvidljiviji, najobimniji i najkvalitetniji. Sama činjenica da je objavio 26 naučnih monografija o tome najbolje svjedoči. Nema sumnje u to da je on među historičarima u SFR Jugoslaviji koji je najduže vremena istraživao u arhivima, austrijskim arhivima na prvom mjestu. Počevši od 1970. godine pa do 1992. svake godine istraživao je, primjera radi, u Haus-Hof-und Staats arhivu, Kriegs Arhivu, obično u vrijeme ljetnih ferija u više navrata po dvije-tri sedmice, skoro uvijek u dva navrata i pregledao ogromnu arhivsku građu koja se čuva u fondovima Türkei. Slično je i sa Historijskim arhivom u Zadru, Zagrebu i Dubrovniku. U Berlinu je istražio obimnu arhivsku građu konzula Kraljevine Pruske dr Otto Blaua. Nije propustio da istražuje i privatne arhive kao što su arhivi franjevačkih samostana, Arhiv porodice Mažuranić u Slavonskom Brodu. U Arhivu Srbije naišao je na vrlo bogate zbirke o prilikama u Bosni i Hercegovini. Vrlo je obimna diplomatska prepiska koju su vodili austrijski (austrougarski) diplomatski predstavnici u Bosni i Hercegovini: Austrijski Generalni konzulat u Sarajevu, Vicekonzulat u Mostaru, Konzularne agencije u Trebinju, Livnu, Bihaću, Banjaluci, Tuzli i Brčkom, a u Beogradu je istražio arhivski fond Knjaževine Srbije. Obimna diplomatska građa nastala je i u Francuskom (18071814) i Austrijskom konzulatu u Travniku (1808-1821) u drugoj polovini XIX stoljeća. Pronašao je veoma dragocjene podatke koji su nastali u Ruskom, Engleskom, Talijanskom i Pruskom konzulatu u Sarajevu. To mu je omogućilo da prikupi ogromnu količinu podataka o zbivanjima u Bosni i Hercegovini, što nije pošlo za rukom nijednom školovanom historičaru u Bosni i Hercegovini. Zato su sve njegove monografije doslovno na svakoj strani pune preciznih fusnota, pa čak in extenso mnogih dokumenata. Objavljivanjem njegovih historijskih monografija prazne stranice historije Bosne i Hercegovine u zadnjih sto godina Osmanske države gusto su popunjene, prošlost Bosne i Hercegovine osvjetljena i na argumentiran način odbačene tvrdnje da je bila tamni vilajet. Od dolaska u Banjaluku, bio je uočen njegov neumoran rad u upravnim i radnim organima Univerziteta „Đuro Pucar-Stari.“ Od 1977. godine bio je predsjednik univezitetskih i naučnih radnika Bosanske krajine u nekoliko mandata, zatim, član više komisija pri univerzitetu, predsjednik Izvršnog odbora, te prorektor za nastavu Univerziteta u dva uzastopna mandata. Posebno se istakao u pripremi i osnivanju Poljoprivrednog fakulteta u Banjaluci koji je počeo sa radom 1993. godine. Više puta bio je predsjednik univerzitetskih nastavnika Bosne i Hercegovine. U dva uzastopna mandata obavljao je dužnost predsjedavajućeg Saveza istoričara SFR Jugoslavije. Kao predsjedavajući je organizirao i pripremio VIII kongres Saveza istoričara SFR Jugoslavije, u Aranđelovcu oktobra 1983. godine. Za svoj rad je više puta nagrađivan i odlikovan. Nagrađen je za vanredne rezultate u nastavnom radu i upravljanje Osnovnom školom u Slatini 1953. godine i Osmogodišnjom školom u Brezovom Polju, uzastopno za 1959, 1960. i 1961. godinu, te dva puta za upravljanje Gimnazijom i Školskim centrom u Orašju. Uručena mu je Plaketa SO Orašje za 1967. godinu. Odlikovan je Ordenom rada sa srebrnim vijencem 31. decembra 1973. godine. Za djelo „Bosna i Hercegovina 1813-1826“, 17. aprila 1986. godine dodijeljena mu je nagrada „Veselin Masleša“, kao društveno priznanje za radove u oblasti historijskih nauka. Skupština općine Banjaluka 8. aprila 1990. dodijelila mu je nagradu za stvaralački doprinos socijalističkom razvoju nauke, umjetnosti i kulture. Godine 1990. predložen je za dopisnog člana Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine. U veoma opširnom referatu, koji su, 5. septembra 1990. godine, napisala dvojica akademika (akademik Radovan Samardžić i akademik Milorad Ekmečić) koje je imenovalo akademijino Odjeljenje društveno istorijskih nauka, na početku izvještaja konstatovali su da su: „Imali čast da s Vaše strane budemo zamoljeni da napišemo referat o profesoru dr. Galibu Šljivi, koji je predložen za izbor za dopisnog člana Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine.“ Izvještaj su zaključili konstatacijom: „U ovom referatu kratko su prikazane samo neke od rasprava i studija dr. Šljive. Kad bi se prikupile u jedno, one bi sigurno sačinile nekoliko knjiga koje bi bile veoma korisne za bolje poznavanje unutrašnjih prilika i međunarodnog položaja Bosne i Hercegovine u XIX veku. Ovde je potrebno naglasiti samo to da među njima nema nijedne koja nije napisana na osnovu nepoznate arhivske građe, koja ne donosi obilje novih rezultata i koja se sasvim pouzdano ne drži okvira svega onoga što je poznato i u našoj i u svetskoj istoriografiji o prilikama na Balkanu u XIX veku. Na osnovu svega što je u ovom referatu sasvim kratko izloženo može se zaključiti da je dr. Galib Šljivo neobična pojava u savremenoj jugoslavenskoj istoriografiji. Najvećim individualnim angažovanjem, istražujući takoreći svaki dostupni dokumenat, i u zemlji i u inostranstvu, on je ostvario veliko pregnuće da ispita i opiše istoriju Bosne i Hercegovine u XIX veku i da tu istoriju sačini od svih onih podataka koji mogu imati svoje značenje za političku, društvenu, ekonomsku i kulturnu istoriju. Ovde treba posebno naglasiti da u njegovim zgusnutim knjigama i studijama i pored toga nema suvišnih i nagomilanih podataka, jer je on našao stil izlaganja da prikaže svaku pojedinost u njenom pravom osvetlenju i istinskom značenju, tako da ona zauzima ono mesto koje joj u stvari pripada. Na taj način istorijska nauka Bosne i Hercegovine, a i Jugoslavije u celini, dobila je istoričara ne samo velike vrednoće i istinskih naučnih kvaliteta koji se retko nalaze. Pisci ovog referata ne rade ovaj posao prvi put. Ovog puta, međutim, oni su zaista u situaciji da podnesu Akademiji nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine najsvesrdniji predlog da dr. Galiba Šljivu, naučnog savetnika, profesora i direktora Instituta u Banjaluci, izabere za svog dopisnog člana.” Međutim, Akademija nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine nije prihvatila mišljenje komisije koju je sama imenovala. Uočljivo je bilo da ga to nije razočaralo niti je time bio pogođen. Štaviše, još je više tragao za podacima za svoje monografije. I kad je bio u egzilu u Njemačkoj (1994.-1999.), istraživao je dokumenta Generalnog konzula Kraljevine Pruske u Bosni, dr. Otto Blau-a u arhivu Kraljevine Pruske u Berlinu i otkrio mnogo novih historijskih izvora. Njegova neugasiva žeđ za prikupljanjem podataka za historiju Bosne i Hercegovine upala je u oči i osoblju Hematološke klinike u Landshutu. Iako teško obolio 2011. godine, na bolesničkoj postelji, tabirio je historijske izvještaje koje je svuda nosio uz sebe. Zamolio je nadležne da mu dozvole da na laptopu piše svoju monografiju, što mu je dozvoljeno i on je to obilno koristio. Od tada, dakle, od 1990. godine, dr. Galib Šljivo objavio je sedam novih historijskih monografija i preko sedamdeset studija, članaka i kraćih radova. Galib Šljivo nijednog trenutka nije prestajao sa naučnoistraživačkim radom. Ukoliko se letimično pogledaju samo naslovi njegovih monografija odmah će se uočiti njegovo nastojanje da izuči historiju Bosne i Hercegovine u posljednjem stoljeću osmanske historije i to skoro iz dana u dan, u čemu je u potpunosti uspio. Do akademika Šljive, historija Bosne i Hercegovine s kraja osamnaestog i u toku devetnaestog stoljeća bila je malo poznata. Njegovim radovima, pak, ona je postala najpoznatiji dio bosanskohercegovačke prošlosti. Kada se njegovi radovi sagledaju u cjelini, nema nikakve sumnje u to da su, svi, bez izuzetka, urađeni na historijskim izvorima prvog reda i tako predstavljaju veliki doprinos historiji Bosne i Hercegovine, historiji balkanskih država i historiji Evrope. Iako je ostvario zapažene rezultate na svim rukovodećim mjestima u obrazovnim institucijama, ipak, akademik se posebno istakao po rezultatima u nauci, koji će vječno trajati i svjedočiti o historiji Bosne i Hercegovine. Galib se prisjeća trenutka kad je doktorirao 1975. godine, prilikom boravka u Beču, profesor Samardžić ga je bodrio i usmjeravao na dalja istraživanja. Prihvatajući njegovu sugestiju, Šljivo mu je tek tada otkrio svoj plan o kojem do tada nije ni skim razgovarao. „Ja ću“, rekao je svom mentoru, „pokušati da istražim historiju Bosne i Hercegovine od onog vremena kada su se Austrijsko i Rusko carstvo dogovorili o uticajnim sferama u osmanskim posjedima na Balkanu, 1782. godine.“ Na osnovu objavljenih oskudnih radova o Bosni i Hercegovini, u naučnim krugovima je bilo uvriježeno mišljenje da o prilikama u Bosni i Hercegovini u XIX stoljeću nema dovoljno historijskih izvora prvog reda. Ali, pokazalo se suprotno: baš o Bosni i Hercegovini u posljednjem stoljeću osmanske uprave ima sasvim dovoljno podataka. Naime, kada se utvrđivao red stvari u Evropi poslije Napoleonovog pada 1813. godine, mnoge evropske sile pokazale su interesovanje za ovu osmansku provinciju. Otvaranjem konzularnih službi, učestalo je slanje u Bosnu i Hercegovinu raznih emisara, vojnih izvidnika i mnogih ljudi sa sumnjivim namjerama, što je doprinijelo da se nagomilaju podaci o Bosni i Hercegovini i da se prilike mogu pratiti iz dana u dan. Kolege sa fakulteta su mu skretale pažnju da ipak o prilikama u Bosni u XIX stoljeću nema dovoljno pouzdanih podataka, ni u domaćim ni u stranim arhivima. Obezhrabrivale su ga da će biti čudo ako uspije sročiti jednu knjigu u Bosni i Hercegovini u XIX stoljeću. Međutim, Galib im je odgovorio da će „pokušati“. Sačinio je izvedbeni naučni projekat koji je 1982. usvojio i SIZ za nauku Bosne i Hercegovine. Opet je bio u pravu. Njegove monografije poredane hronološkim redom od 1788. do 1879. godine, čine jednu cjelinu, jednu ediciju, urađene su po kronološkom odvijanju događaja, dakle, jedinstvenim metodom u bosanskohercegovačkoj historiografiji. Tragao je za podacima u svim relevantnim riznicama dokumenata: u arhivima u Bosni i Hercegovini, ali i u susjednim državama, a posebno u Beču i Berlinu. Iz fusnota njegovih knjiga lahko je utvrditi da je proučio zaista veliki broj fondova i tragao za svakim podatkom koji bi mogao biti značajan za historiju Bosne i Hercegovine. Po ocjeni jednog recenzenta, u savremenoj jugoslovenskoj historiografiji „Šljivo je zauzeo posebno i istaknuto mjesto jer je sa izuzetnom trudoljubivošću i strpljenjem, ostvario veliki istraživački poduhvat, obrazovao svoj naučni lik na rijetko vjerodostojan način. Njegov metod je sljedeći: tragati za istorijskom građom do krajnjih granica svojih i objektivnih mogućnosti, ispitati svu naučnu literaturu koja je dostupna, a zatim izvršiti svestranu rekonstrukciju određenog istorijskog razdoblja. O mnogim događajima, ljudima i pojavama istorije Bosne i Hercegovine pod osmanskom vlašću s kraja XVIII i XIX vijeku napisano je samo po nekoliko strana, nekoliko redova, ili doslovce, ništa. On je o svemu tome ostavio bezbrojne strane, i to uvijek u vidu zgusnuto datih podataka, bez ijedne suvišne fraze i bez onih činjenica koje nisu istorijski relevantne. U stvari, on je otkrio i prvi rekonstruisao istoriju Bosne i Hercegovine s kraja XVIII i u XIX vijeku. Treba uvijek naglasiti da takve zasluge mogu da steknu samo uporni i veliki istraživači, ali i oni istoričari koji dobro poznaju predmet svoga ispitivanja. Druga prednost njegova rada nesumnjivo je u tome što on istoriji Bosne i Hercegovine nikad ne istražuje i ne prikazuje izdvojeno od ostalih zemalja jugoistočne Evrope i međunarodnih odnosa uopšte. Koristeći za to ne samo naučnu literaturu nego i izvornu građu, on uvijek daje sve one spoljašnje uslove od kojih su dolazili u zavisnost i unutrašnji događaji u Bosni i Hercegovini toga doba. Zbog toga se može reći da on nije samo historičar Bosne i Hercegovine nego i drugih balkanskih zemalja koje posmatra, uz to, u sklopu širih međunarodnih zbivanja. Ovaj značajni pisac historije ne želi da bude polemičar. On ne nameće svoje koncepcije i pred čitaocem ne demonstrira svoj metod. Njemu to nije potrebno. Nikad ne pristupa pisanju dok ne prikupi toliko građe da sve što poslije toga iznese u stvari samo sobom govori. Svaka njegova monografija samo prividno podsjeća na neku iscrpnu hroniku. Sve je kod njega uklopljeno u koordinate jednog vremena i sve je njima iznutra povezano i protumačeno. Za jednu historiografiju, ali i za sve one koji se obraćaju prošlosti velika je dobit imati takva djela“. Akademik Galib Šljivo dao je nemjerljiv doprinos, ne samo na naučnoistraživačkom nego i obrazovnom polju, jer je izveo generacije i generacije mladih istoričara. Njegove moralne i ljudske kvalitete ponukale su Naučno–nastavno vijeće Filozofskog fakulteta Univerziteta u Tuzli i Društvo historičara Tuzla da ga 2005. godine predlože za redovnoga člana Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine. Međutim, ni ovaj, kao ni raniji, prijedlog Akademija nije usvojila. Iako u zrelim godinama Galib i dalje neumorno radi. Tako je radi artikulacije stajališta iz naučno zapostavljene sfere društvenih i humanističkih nauka, bez čijih znanja nije moguće polučiti značajnije naučne istine i rezultate o temeljnim pitanjima iz sfere nauke, kulture i umjetnosti sa još par afirmiranih naučnih radnika (univerzitetskih profesora) 9. jula 2016. godine osnovao Akademiju društvenohumanističkih nauka Tuzla. Akademija je osnovana kao udruženje grupe slobodno mislećih ljudi, fundamentalno teoretski i pragmatično naučno opredijeljenih i potvrđenih. Šljivo navodi da cilj i svrha djelovanja Akademije nije konfrontacija sa drugim intelektualnim i naučnim skupinama, udruženjima i institucijama iz Bosne i Hercegovine i šire, već jasna artikulacija stajališta iz naučno zapostavljene sfere društvenih i humanističkih nauka, bez čijih znanja nije moguće polučiti značajnije naučne istine i rezultate o temeljnim pitanjima iz sfere nauke, kulture i umjetnosti. Akademija ne nastoji negirati nikoga i ništa posebno, već nastoji promovirati znanja zasnovana na dosezima naučne istine, a putem otvorenog sučeljavanja stavova po svim relevantnim društveno humanističkim pitanjima, putem fluktuacije znanja iz razvijenih u manje razvijene dijelove Bosne i Hercegovine i šireg evropskog i svjetskog prostora, afirmaciji identiteta bosanskohercegovačkog društva u cjelini, ali i u svakom njegovom segmentu: nacionalnom, vjerskom, kulturnom, tradicionalnom i dr. prof. dr. Galib Šljivo njen je redovni član i predsjednik. Također je na svečanoj sjednici Bošnjačke akademije nauka i umjetnosti (BANU) održanoj 7. oktobra 2017. godine u Sarajevu prof. Šljivo izabran za njenog redovnog člana.
U Orašju, 10. 08.2021